Par riječi o Braču
Čini se da će povijest sunčanog dalmatinskog otoka biti manje privlačna od njegovih plaža, restorana i današnje atmosfere, ali ništa ne može biti lošije. Otok je svjedočio mnogim promjenama u vlasti i utjecajima te je bio bojno polje mnogih ratova.
Ljudske zajednice na otoku postojale su još u paleolitiku – o čemu svjedoče arheološka istraživanja iz špilje Kopačina između Supetra i Donjeg Humca. Kasnije, tijekom brončanog i željeznog doba, otok su naselili Iliri koji su živjeli uglavnom u unutrašnjosti otoka, a preživjele su mnoge ruševine. Najpoznatije su Rat kod Ložišća, Velo Gračišće u Selcima i Koštilo kod Bola.
9. godine naše ere to je područje bilo napadnuto od strane Rimljana. Nakon duge bitke s Delmatima, Rimljani su uspjeli poraziti lokalno stanovništvo. Kao rezultat toga nastala je provincija Dalmacija čiji je glavni grad bila Salona, a to je današnji grad Solin. Vjerojatno zbog male udaljenosti otoka od Salone na Braču nije osnovan veći grad, no dokazi rimske prisutnosti postoje na cijelom otoku, uključujući villae rusticae, rezervoare za vodu, kupke, korita za životinje, preše za vino i ulje, sarkofage , ostaci marine – Bol, Splitska, uvala Lovrečina).
Ipak, zidanje je bilo od najveće važnosti za otok. Bogati slojevi vapnenca pogodovali su razvoju ovog zanata, o čemu svjedoče spomenici u raznim gradovima, također izvan otoka (Salona, Aspalathos). Najvažniji kamenolomi iz tog razdoblja su Plate, Stražišće i Rasohe, smješteni između mjesta Splitska i Škrip. Jedno od najpoznatijih arhitektonskih djela izrađenih od ovog građevinskog materijala je Dioklecijanova palača u Splitu. Kamen iz navedenih kamenoloma prevezen je u splitsku luku, a potom na gradilište. Istodobno se na otoku razvijala poljoprivreda, proizvodnja ulja i vina.
Nakon što su Avari i Slaveni uništili grad Salonu, otok Brač postao je utočište dezerterima. Ubrzo su se na otok počeli naseljavati Slaveni. Legende kažu da su prognanici iz grada osnovali naselje Škrip, međutim grad je stariji. U tom razdoblju Brač je bio pod vlašću Bizantskog Carstva.
U 12. stoljeću Hrvatska i dalmatinski gradovi ulaze u sastav Ugarske, ali Brač je dugo zadržao svoju političku samostalnost. Od 1268. do 1357. godine stanovnici otoka Brača priznali su vlast Venecije, a potom i ugarsko-hrvatske vlasti, zadržavši svoju zasebnu samoupravu i stare povlastice.
Na otoku se razvila zasebna upravna uprava sa svojim ustrojstvom, službama i propisima. Vojt je biran iz reda otočkog plemstva. Službeni jezik na otoku bio je latinski, dok je svakodnevni jezik bio hrvatski. Pismo je bila hrvatska ćirilica na kojoj je napisana “Povaljska listina” (1184.), najstariji i najvažniji srednjovjekovni dokument otoka Brača.
Godine 1420. počinje vladavina mletačke vlasti u cijeloj Dalmaciji, s izuzetkom Dubrovačke republike. Mletačka Republika uspostavila je vlastito upravljanje otokom.
Srednjovjekovni stanovnici otoka bavili su se uglavnom stočarstvom, šumarstvom, poljoprivredom, ribarstvom, te obradom kamena i trgovinom. Otok Brač je četiri stoljeća bio pod vlašću Venecije (1420.-1797.).
U 17. i 18. stoljeću Osmansko Carstvo sukcesivno osvaja Bosnu, izbjeglice zauzimaju relativno sigurna područja Dalmacije, koja je u to vrijeme došla pod vlast Habsburške Monarhije. uključujući otoke, uklj. Uzeti. Tada je započeo proces preseljenja ljudi iz unutrašnjosti otoka na obalu. Nastala su mnoga nova naselja kao što su Bol, Milna, Postira, Povlja, Pučišća, Splitska, Sumartin, Supetar i Sutivan. Povlja, Pučišća, Sumartin i Bol te samostani u Blacu, Dračevoj luci i drugi bili su kolijevka znanosti i kulture.
Osamnaesto stoljeće prijelaz je najprije iz vladavine Mletaka pod vlast Habsburške Monarhije u skladu s sporazumom s Napoleonovom Francuskom, a zatim pod vlast same Francuske godinu dana. Godine 1807. knez-biskup Piotr I Petrović-Niegosz, uz pomoć ruske flote, ponovno osvaja otok. Godine 1815., nakon pada Francuske, otok je odlukom Bečkog kongresa vraćen pod vlast Austro-Ugarske. Brač je 1867. godine ušao u sastav krunskih zemalja Svetog Stjepana. Nakon pada Austro-Ugarske Monarhije 1918. godine, otok je zajedno s ostatkom Dalmacije ušao u sastav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, preimenovana u Jugoslaviju. 1929. godine.
Godine 1939 Uspostavljena je Banovina Hrvatska, koja je obuhvaćala Dalmaciju, a s njom i Brač. Nakon sloma jugoslavenske države u travnju 1941. otok je ušao u sastav Nezavisne Države Hrvatske.
1941. također je bila okupacija otoka od strane talijanske vojske. Narodnooslobodilačke komisije organizirane su u malim mjestima za borbu protiv okupatora. Visoka učinkovitost ovih aktivnosti dovela je do uhićenja i pogubljenja stanovništva otoka, uključujući stanovnike Selaca, Novog Sela, Gornjeg Humca, Pražnice, Pučišća, Dračevice i Bola. Mjesto Selca potpuno je izgorjelo.
Nakon kapitulacije Italije, u jesen 1943. domaće stanovništvo razoružalo je talijansku vojsku i nekoliko mjeseci do ustaškog dolaska oslobađalo otok. U siječnju 1944., kao posljedica desantne akcije s Visa na Brač, nacistička Njemačka preuzela je 1800 vojnika. U lipnju 1944. počinje iskrcavanje savezničkih postrojbi s otoka Visa na Brač. Do 18. srpnja 1944. cijeli je otok ponovno zauzet i oslobođen od njemačke vlasti.
U ljeto 1991. Hrvatsku su napale jugoslavenske postrojbe. Stanovnici otoka organizirali su obrambene postrojbe i obranili se od napada brodova koji su 14. i 15. listopada 1991. granatirali zapadni dio otoka (oko mjesta Milna, dio kanala između otoka i Splita, te Split). ). Poginuo je jedan mladi otočki branitelj. Branitelji Brača oborili su 2 zrakoplova Jugoslavenske vojske. Nakon rata otok je uključen u Splitsko-dalmatinsku županiju (hrvatski ekvivalent Poljske pokrajine). Brač je trenutno administrativno podijeljen na općinu Supetar i općine Milna, Sutivan, Nerezišća, Postira, Bol, Pučišća i Selca.